sweetdogs

VANJSKI NAMETNICI- Buhe, Krpelji, Uši

B U H E. . . .
Krenite od pretpostavke da vaš pas ima buhe !! One su daleko najcešce vanjski nametnik u pasa. Njihova prisutnostnajcešce može uzrokovati kožne probleme, bilo direktno ili indirektno. Buhe bujaju u toploj kuci s centralnim grijanjem, a ne racunajte više na ljetnu sezonu buha koja slijedi nakon zimske s manje buha. Tretman bi trebalo provoditi tokom cijele godine. Buhe je cesto teško otkriti. Malene su, brzo se krecu, a sposobne su i preskociti velike udaljenosti. Nije ih lako vidjeti na psu (izuzev ako je pas potpuno bijel ), ali nikada ne žive same. Ako vidite jednubuhu, opravdana je pretpostavka da ih ima još puno. Ako ne vidite ni jednu, svejedno ih vjerovatno ima tu negdje.
Koristan kucni test je sljedeci: Sastružite detritus dlake na novinski papir, a zatim ga navlažite. Ako se pojave crvene mrlje,to je siguran pokazatelj da pas ima buhe. Detritus može izgledati kao ugljena prašina, ali to su izlucevine buha. Tretman protiv buha je jednostavan. Danas postoje veoma efikasna sredstva za tu namjenu, medutim ponovnu zarazu je jako teško sprijeciti. Dakle buhe se vracaju. Unaprijedeni su netoksicni preparati koji se psu daju mjesecno u obliku tablete. Oni ne ubijaju odrasle buhe, vec djeluju prekidajuci njihov ciklus razmnožavanja. Ili recimo preparati koji se danas cešce koriste, a stavljaju se na kožu psa u dijelu vrata iznad glave gdje pas nemože lizati. Ovakvi preparati su se pokazali vrlo efikasni i u potpunosti na odredeno vrijeme psa rješavaju buha. Za ovakav vid zaštite možete koristiti npr. « FRONTLINE « ampule, ili neki drugi preparat za tu namjenu ( npr. Advantix ), ukoliko je štene starije od osam sedmica, preparat se ne utrljava u kožu psa vec se samo na dijelu iza glave psa u dlaci napravi razdeljak i preparat se istisne u dozi po preporuci veterinara, odnosno uputstvu na pakovanju, jer preparat se dozira prema kolaži psa. Ukoliko je štene mlade od osam sedmica preporucuje se « FRONTLINE « u spreju. Postoji mogucnost zaštite i ogrlicom namjenjenom zaštiti protiv buha , ali postoje slucajevi da ih nekad pas ne podnosi.

K R P E LJ I. . . .
Krpelji su cesto problem u seoskih pasa. Njihov najcešci domacin su ovce. U SAD, Australiji, Južnoj Africi i tropskim krajevima krpelji prenose na pse odredene bolestikoje brzo za njih postaju fatalne, a pse se redovno pere ili prska protiv nametnikai to se mora ciniti sedmicno.
To nije potrebno raditi u Evropi, gdje je bolest koja se prenosi krpeljima neuobicajena kod pasa. Krpelji nemilice sišu krv svojih domacina, nabubrenog krpelja se na psecoj koži ponekad može zamijeniti bradavicom. Pas ce sigurno negdje pokupiti krpelja, ali ponekad ih može biti i nekoliko.
Odrasle ženke krpelja polažu skupine jajašca iz kojih se mladi izlegu otprilike istovremeno i tako oblikuju koloniju mladih krpelja pricvršcenih za stabljiku trave cekajuci da naide domacin. Ako pored njih prode pas, nekoliko se krpelja može za njega pricvrstiti. Krpelji se obicno uklanjaju pojedinacno. Ne uklanjajte krpelja pokušavajuci ga išcupati. To je rijetko uspješno , apostoje razlicite tvari koje ce ih ubiti. Kapljice za uši uništavaju nametnike, aza istu namjenu može se koristiti metil-alkohol, ili cak džin. Krpelj nece odmah otpasti, ali ce nestati dvanaest sati nakon nanošenja sredstva. Ubit ce ih i mnogi preparati za uništavanje buha.

UŠI. . . .
Srecom, uši su nametnici koji u današnje vrijeme rijetko napadaju psa. Uši se mogu prepoznatipo jedva vidljivim skupinama jajašca pricvršcenim za dlaku, najcešce na ušima ili glavi psa. Uši su malene i nepokretne. Cesto su mnogobrojne, no izgleda da psa ne svrbe toliko koliko buhe.
Uši se prenose direktnim kontaktom izmedu dvaju pasa. Ne prelaze na ljude ili druge životinje. Mogu se kontrolisati upotrebom isekticidalnih šampona.

VAKCINACIJA (CIJEPLJENJE)

Prvi dio vakcinacije provodi se obicno sa navršenih sedam do osam sedmica života šteneta ( 49- 56 dana), iako se zaštita protiv odredenih bolesti može dati i ranije ukoliko se za to ukaže potreba, odnosno ukoliko se opazi da u odgajivacnici postoji neka opasnost. Na tako rana cijepljenja obicno se ne obraca posebna pažnja i ona se provodi zbog rutinske zaštite.
Vakcinacija za pse razvija zaštitu od cetiri glavne bolesti;
1. štenecak
2. leptospiroza
3. zarazni hepatitis
4. parvoviroza
Danas se prva vakcina daje kao koktel i služi kao osnovna imunizacija na;
1. štenecak
2. zarazni hepatitis (zapalenje jetre)
3. leptospiroza
4. parvoviroza
5. parainfluenca
6. bordotella bronchoseptica
7. koronaviroza
8. bjesnilo
Na isti ovaj redosljed provodi se i druga vakcinacija ( tacnije receno druga doza vakcine na iste bolesti), i obicno sa navršenih dvanaest sedmica života, odnosno 30 dana od vakcinacije ( po uputama veterinara). Interval izmedu vakcina je potreban kako bi imunološki sistem šteneta mogao uredno reagovati na prvu dozu. Vakcina ili cjepivo može sadržavati zaštitu samo protiv parvoviroze, obicno se daje složenije tzv. koktel, i sadrži zaštitu od svih navedenih bolesti, a postoji i cjepivo koje pruža zaštitu od svih zaraznih pasjih bolesti.

engleski springer španijel je kompaktan pas, tipa španijel, srednje veličine, sa upečatljivim, dugim ušima. Uvijek pozoran i pažljiv, sa tipičnim španijelskim očima. Bez obzira šta su uradili ili šta žele da postignu, kada gledaju sa svojim pametnim očima, mogu dobiti sve. Uvijek su željni da udovolje vlasnika i lako ih je trenirati. Ime springer potiče od engleske riječi spring što znači izazvati naglu pojavu, a u ovom slučaju se „pojava“ predstavlja „istjerivanje divljači“.

Po izgledu, kompaktan pas, srednje veličine sa dugim obješenim ušima. Jedar i nikako previše lagan, niti previše težak. Rep se najčešće kupira i stalno je u pokretu. Držanje psa mora biti ponosno, sa ravnom linijom leđa, kvadratnog oblika tijela (visina do grebena jednaka dužini od grebena do leđa). Prednje noge su prave, a šape kompaktne. Glava odaje snagu, prefinjenog je izgleda i ne previše teška, u dobroj proporciji sa ostatkom tijela. Dužina glave treba da bude jednaka dužini vrata, sa paralelnim linijama njuške i lobanje. Oči su ili boje lješnika ili smeđe boje, u zavisnosti od boje krzna. Uši su usađene u liniji sa očima i kada se povuku prema vrhu nosa, dosežu samu njušku. Zubi koji su smješreni u snačnoj čeljusti, moraju imati makazasti preklop. Dlaka na krznu je srednje veličine i može biti ravna ili talasasta sa paperjastim dijelovima. Boja dlake je jetreno-žuta i bijela, crno-bijela (sa i bez paljevine), plava (siva dlaka kod pasa se naziva plavom) ili jetreno smeđa. Bijeli springeri mogu imati obojene fleke.

Postoje dva tipa springera: field i bench. Poljski tip (field) se najčešće uzgaja za lov i najčešće imaju bijelo krzno i mnogo je energičniji. Benč tip ima manje dlake, i mirnijeg je karaktera. Benčevi se uzgajaju za izložbe i češće imaju jetrene i crne boje krzna.      

Većina engleskih springera je umjerena, nježna i prijateljski raspoložena. Psi su društveni i sa ljidima,i sa djecom i sa psima. Veoma su inteligentni, vješti i poslušni. Puni energije u igri i lako se daju naučiti. Što je više moguće, žele da budu sa vlasnikom tako da će svaki povratak vlasnika, nagraditi velikom radošću. Ako dugo budu ostavljani sami mogu biti destruktivni i često lajati. Uobičajeno je da su u dobrim odnosima sa drugim ljubimcima, osim eventualno, pticama i psima istog pola. U toku prve godine, potrebno je mudro se ophoditi sa psom, pošto je moguće da ispolje blagu tvrdoglavost i agresivnost, ali sve u cilju da od vlasnika dobiju nježan, ali čvrst stav.      

eke linije springera su podložne displaziji kukova. Lako dobijaju na težini, tako da se velika pažnja mora obratiti na način i režim ishrane. Takođe su problematične oči, kao i bolesti poput epilepsije.

Ova rasa, iako rijetko, može imati problema sa bijesom (Sindrom bijesa), pa naizgled normalan pas, iznenada podivlja i napadne. Tokom napada pas ne reaguje na komande. U pitanju je posebna vrsta epilepsije i moguće je liječiti. Bolest se može uočiti tek od prve ili druge godine. Ne mora značiti da svaki malo agresivniji pas ima problema sa sindromom bijesa, jer je uobičajeno da mladi springeri testiraju karakter i čvrstinu vlasnika. Oni traže nježnog, ali čvrstog vođu pa je moguće da će u povremeno ispoljavati agresivnost prema vlasniku kako bi dobili onakvog vlasnika kakvog žele.                

Engleski springer španijel je jedna od najstarijih rasa lovačkih pasa u Britaniji. Njihovi preci, dovedeni iz Španije sa rimskim legijama, zajednički su za većinu španijela. U pitanju su španijeli iz srednjeg vijeka i izumrli Norfolk španijeli (neki tvrde da su Engleski springeri, ustvari , Norfolk španijeli!). Uslijedila su brojna ukrštanja su bila sa starim engleskim španijelima za vodu (takođe izmrla rasa). Engleski springer je otac svim španijelima, osim, eventualno, Klamberu. 1892 godine, zajedno sa koker španijelom, springer je priznat kao posebna vrsta, iako su se u to vrijeme još uvijek pojavljivali u istom lelglu. Početkom 20-og vijeka i oficijelno je proglašena za najpopularniju rasu u Britaniji. U ostatku Evrope, ova je rasa tek nedavno počela da se koristi u lovu.                

Glava i lobanja 

Lobanja srednje duga, srazmjerno široka, blago zaobljena, penjuća od njuške, kobasičaste obrve i stop podijeljeni sa brazdom između očiju, koja se pruža od prednjeg dijela glave do potiljne krvrge, koja ne smije biti istaknuta. Ravni obrazi. Dužina njuške u pravilnom odnosu prema lobanji, srazmjerno široka i duboka, dobro isklesana ispod očiju. Usne srednje duboke i kvadratične. Dobro razvijene nozdrve.

Oči 

Srednje veličine, bademaste, nisu buljave niti upale, dobro postavljene (nije vidljiv treći očni kapak), pažljivog, prijateljskog izraza. Boje tamno braon. Nepoželjne su svijetle oči.

Uši

U obliku režnja, dobre dužine i širine, priliježu prilično dobro uz glavu, usađene u visini očiju. Lepo odlakane.

Zubalo 

Snažne vilice sa perfektnim, pravilnim i potpunim makazastim zubalom, pri čemu gornji sjekutići bez razmaka naliježu na donje.

Vrat 

Dobre dužine, snažan i mišićav, bez podgušnjaka, blago zaobljen, ka glavi se sužava.

Prednje noge 

Ravne, dobre snage kostiju. Laktovi dobro priliježu uz telo. Jaka, vitka došaplja.

Tijelo

Snažno, ni dugo, niti kratko. Dobro razvijen dubok grudni koš. Dobra zaobljenost rebara. Snažne, blago zaobljene, kratke i mišićave slabine.

Zadnje noge 

Dobro spuštene. Koljena i skočni zglob dobro, ali ne pretjerano uglovani. Butina široka, mišićava i dobro razvijena. Nepoželjni su labavi skočni zglobovi.

Šape 

Zatvorene, kompaktne, dobro zaobljene, sa jakim ispunjenim jastučićima.

Kretanje 

Potpuno svojstvenog načina. Prednje noge „bacaju" se ravno iz ramena, pri čemu su šape, u slobodnom, blagom stilu, dobro naprijed izbačene. Skočni zglobovi se dobro ubacuju pod telo, slijedeći prednje noge u jednoj liniji. Pri sporom kretanju može da pokazuje tipično ravanisanje.

Rep 

Niže usađen, nikada nošen iznad leđne linije. Dobro odlakan, živahno pokretan. Može biti kupiran.

Dlaka 

Gusta, ravna i otporna na vremenske prilike, nikada gruba. Srednja odlakanost na ušima, prednjim nogama, telu i zadnjim nogama.

Boja 

Jetrena braon (bijela, crna), ijbela ili svaka ova boja sa paležnim oznakama.

  neki psi  

štenci retriver 




irski seter




koker španijel

to je sve slika za sad ima još puno pasa uhhhh

Bio jednom jedan Chemy...
Chemy je mali westie.Moja drugarica ga je kupila jer jako voli životinje i zbog toga jer je željela da se moj cuko/Rooney irski seter/i njen igraju kao i da mi šetamo i provodimo vrijeme s njima. No njeni roditelji dugo rade,naporno do kasni sati,i tako ne mogu da se brinu o njemu,ona ima školu i šesti razred a sestra fakultet..I tako  se Chemy kod nje zadržao puni 48 sati/2 dana/ te produžio u kuću jedne djevojke spremne brinuti se o njemu.Ovo je priča o malom Chemyju kojeg sam ja zavolila u tom kratkom roku. Želljela bi da ga nekad opet vidim kao i moja drugarica jer on je bio pravi mali vragolan u kući,a strašljivko na polju.I potpuno se slažem sa drugaricom što ga je prodala jer nije imala uslova za držanje te napominjem da je ovo samo izraz te kratke ljubavi prema tom slatkom psu...
Ovo je on na slici ....

Lord Tweedmouth je 1865. pario žutog labrador retrivera kovrčave dlake s danas izumrlim tweed water španijelom. U razdoblju od 1865. do 1890. lord Tweedmouth je pažljivo dalje uzgajao tu liniju. Križao je još jednog tweed water španijela, dva crna retrivera, jednog irskog setera i jednog bloodhounda boje pijeska. Prvo uvođenje ove pasmine u knjigu uzgoja Kennel Club of England provedeno je 1903. uz naziv "Flat-coated Retriever".

Britanski Kennel Club 1913. priznaje zlatnog retrivera kao zasebnu pasminu i time postaje udruženje koje vodi knjigu uzgoja te pasmine. Nakon toga, pasmina u Engleskoj i SAD-u brzo postaje vrlo popularna. Početkom 1980-ih pasmina dolazi pojačano na kontinent, da bi 1990-ih doživjela pravi boom (uz sve negativne usputne pojave). Danas se zlatni retriver ubraja u najomiljenije pasmine, a prema statistici uzgoja koju vode nadležni uzgojni savezi, i u najbrojniju rasu u anglosaksonskog i njemačkog govornog područja. Uz to, široko je rasprostranjen u zemljama Beneluksa i Skandinavije. No, mogu se sresti i u Francuskoj, a u zadnje vrijeme u ograničenom broju i u zemljama južne i istočne Europe.

U zadnje vrijeme se opaža, slično kao kod labrador retrivera, podjela pasmine na dva tipa: "show type", najčešće teže građe i punije dlake, nasuprot lakšem i atletskije građenom "radnom" ili "field trial" tipu. S ovim zadnjim, na kontinentu (još?) rijetkim tipom, u Velikoj Britaniji se organiziraju velika takmičenja u donošenju predmeta ( aportiranje), tako zvano field-trials.

Veće razlike u vanjskom izgledu pasa pokazuju se i između američkog i europskog tipa, iako su standardi AKCa (American Kennel Club) i britanskog KCa (Kennel Club) dijelom doslovno podudarni.

Zlatni retriver spada u grupu srednje velikih pasa (do 61 cm, 34 kg). Tijelo je harmonično građeno pri čemu je dužina tijela od prsiju do korijena repa u odnosu prema visini u plećima oko 10:8. Muskulatura mu je snažna i ima dobro razvijene kosti što se odražava u snažnim pokretima. Rebra i prsni koš su duboki i ispupčeni, a trbuh vidno uvučen. Leđa su mu ravna i u području bokova kratka.

Kuja stara 1,5 godinu                                                         

Zlatni retriver prvobitno je uzgojen za lov. Koristilo ga se za donošenje ubijenih ptica (i iz vode) (engleski: to retrieve = vratiti, donijeti natrag).

Ova pasmina danas je poznata prije svega po svom uravnoteženom karakteru, dobrom podnošenju stranih ljudi kao i naročito djece. Sve retrivere odlikuje urođeno svojstvo izražene fiksiranosti na ljude tako da se uz pravilan trening može odgojiti do tako dobre poslušnosti koju mnoge druge pasmine gotovo da ne mogu doseći. Njegova takozvana "želja da ugodi" može kod promatrača izazvati utisak da vlasniku čita želje iz očiju.

Lakoća kojom ga se može voditi povezana s velikom inteligencijom i sposobnošću prilagođavanja doveli su do toga, da je zlatni retriver, uz svoju prvobitnu namjenu za lov, danas natprosječno često postao vodič slijepih i invalidnih osoba, tragač za drogom i eksplozivima kao i - ipak najviše, obiteljski pas. U slučaju kada je obiteljski pas, vrlo je važno da životinja dobije neku obavezu, zadatak koji će ga, u idealnom slučaju, zaposliti i tjelesno i intelektualno. Primjereni su sportovi za pse koji su povezani s radom nosa i aportiranjem.

Ako se zadovolji njegova potreba za aktivnošću, zlatni retriver će biti neproblematični kućni pas. Potpuno je neprimjeren za trajno držanje u tijesnom prostoru. Potreban mu je neposredni kontakt s ljudima, i nije primjeren kao pas čuvar i slično. Gotovo da nije moguće naći pasminu (čak niti patuljastim pasminama) koja bi za ove zadatke bila manje primjerena od zlatnog retrivera. Jako odgovaraju kao kućni psi jer su povjerljivi, privrženi i vole djecu.

v

Irski seter (ir. Madra rua - Crveni pas) je rasa psa nastala križanjem španijela, pointera i engleskih setera. Iako su u početku uzgajani kao lovački, sve više postaju porodični i izložbeni psi. Već su se u 19. vijeku, kada su se pojavili u Irskoj, pokazali odličnima za izložbe i s vremenom su sve više uzgajani zbog svoje predivne pojave i prelijepe dlake, a ne zbog lova. U FCI je priznat pod rednim brojem #120.
Odrastao pas je visine od 53 do 62cm, težine od 18 do 25kg. Njihova glava je dugačka, vitka i suha, toplih plemenitih očiju i izraženog stopa. Uši su duge, padajuće, vrat dug i mišićav. Cijelo tijelo je mišićavo, skladno. Kretanje je vrlo ponosno, slobodno, a glava je nošena visoko. Dlaka je mahagoni – crvena, zlatnog odsjaja, bez najmanjeg traga crne, a dozvoljene su, iako ne i poželjne, male bjeline na prsima ili po prstima. Na glavi i prednjim stranama nogu te leđima, dlaka je kratka, a na zadnjim stranama nogu, prsima, trbuhu i repu, duga je. To su vrlo temperamentni, aktivni, uporni i zaigrani psi. U lovu su energični, ustrajni i odlični za rad u vodi. U 19. vijeku bi se u lovu na ptice ukočili kada bi ih osjetili i pokazivali u smjeru u kojem je ptica (markiranje) dok lovac na plijen ne bi bacio mrežu. Danas u lovu seter u galopu trči tražeći divljač traži cik-cak, a kad ju pronađe, markira i po potrebi oprezno diže.
Dakle ovaj pas je savršen za više stvari.Lov mu je u krvi,veoma je druželjubiv i savršen za porodice,a veliki je ljepotan .

Pogrešna su mišljenja da je lavež prijetnja ili čak znak kojim se najavljuje napad. Pseće lajanje bi, na neki način, mogli usporediti s znakom upozorenja ili alarmom.U davnini, kad je pas još uvijek živio u čoporu, lajanjem su pripadnici čopora upozoravali ostale da se približava neka opasnost ili da se događa nešto neuobičajeno. Taj znak bio je dovoljan da se čopor okupi, izvidi moguću opasnost i pripremi obranu od nje. Prisjetimo se da pas prilikom lova nikad ne laje, dapače,on je sposoban pritajiti se i tiho šuljajući se napasti plijen, što dokazuje da oni, koji lajanje uspoređuju s napadom, nisu u pravu.

• Kao dokaz o istinitosti takve tvrdnje, može nam poslužiti i detalj kojeg smo svi svjesni, a to je da većina pasa ne laju kad im se približava neka, njima poznata i draga osoba, a ukoliko pojedini primjerci i laju, onda je lajanje drukčijeg tona, odnosno lavež kojim se iskazuje veselje.

• Važno je napomenuti da psi lajanjem komuniciraju s okolinom. Svaki vlasnik psa može, već po tonu kojim njegov pas laje, odrediti nekoliko vrsta raspoloženja svog psa. Postoji poseban ton kojim pas laje kad se približava opasnost, kad laje zbog veselja ili kad je tužan. Pažljivim slušanjem psećeg lajanja može se otkriti daleko više podataka nego što bi netko mogao pomisliti.

Psi

Kućne su pse vjerojatno prvi uzgojili Rimljani, a tijekom srednjeg vijeka kao statusni simbol držali su ih bogataši i plemstvo. Neki domaći psi važni su radnici na seoskim gospodarstvima jer štite i okupljaju druge domaće životinje . Većina je takvih pasa svijetlih boja ili s velikim bijelim mrljama na krznu.Tako ih se lakše uočava za vrijeme lošeg vremena ili u mraku. Pas je vjerojatno najpokretljiviji i najekstremniji od svih sisavaca - rezultat vlastite genetske prilagodljivosti. Ni kod jedne druge vrste ne nalazimo takvu golemu raznolikost u veličini, obliku, boji, dužini dlake i građi. Unutrašnja građa psa, srce, pluća i mišići građeni su za izdržljivost; njegov probavni sustav može se uhvatiti u koštac sa životinjskim ili biljnim izvorom hranjivih sastojaka; a otpadne tvari koriste za komunikaciju sa drugim psima.

Pas ima sposobnost učenja tijekom cijelog života, a njegova su osjetila izvanredna. Naročito njegov osjet mirisa, za lov i sporazumjevanje s drugim psima, koji je složenije građe od našeg i nama neshvatljiv. Sa strane položene oči omogućavaju pouzdan periferni vid te otkrivanje i najmanjeg pokreta u daljini. Njegov sluh prilagođen je za otkrivanje visokih tonova malih glodavaca ili sličnog plijena. Ipak, najupečatljiviji osjet psa jest njegova sposobnost njuha. Prosječan pas u svom nosu ima stotine milijuna mirisnih receptora.Pas može nanjušiti biokemijske spojeve - poput maslačne kiseline, koja je sastavni dio ljudskog znoja - u milijuntoj koncentraciji od one nama potrebne da bismo ih osjetili. Građen je za izdržljivost. Bez vode može preživjeti četiri puta duže od ljudi, prije nego što zadobije nepopravljiva oštećenja bubrega. Može danima živjeti bez hrane, a da mu pritom ne padne razina šećera u krvi potrebna za normalno funkcioniranje. Građa pseće vilice ostatak je vilice izvornog lovca - specijalizirana za hvatanje, ubijanje i hranjenje plijenom.

Moderni psi prilagodili su se kućnom životu, ali su zadržali svoj instinkt za pronalazak hrane. Očekivano trajanje života razlikuje se od pasmine do pasmine. Veličina također utječe na dužinu života: velike pasmine općenito žive kraće od manjih pasa. Pas izražava svoje emocije, misli i zahtjeve opsežnim govorom tijela, no isto tako vrlo dobro prepoznaje emocije čovjeka. Njegova ga je prilagodljivost na koncu i dovela do čovjeka. Pas je zasigurno najbliskija životinja čovjeku i njegov životni okoliš postao je onaj njegovog vlasnika. U odnosu prema čovjeku krase ga bezuvjetna ljubav i odanost što jednom rječju možemo nazvati prijateljstvo koje ćemo između ljudi rijetko susresti.