sweetdogs

  neki psi  

štenci retriver 




irski seter




koker španijel

to je sve slika za sad ima još puno pasa uhhhh

Bio jednom jedan Chemy...
Chemy je mali westie.Moja drugarica ga je kupila jer jako voli životinje i zbog toga jer je željela da se moj cuko/Rooney irski seter/i njen igraju kao i da mi šetamo i provodimo vrijeme s njima. No njeni roditelji dugo rade,naporno do kasni sati,i tako ne mogu da se brinu o njemu,ona ima školu i šesti razred a sestra fakultet..I tako  se Chemy kod nje zadržao puni 48 sati/2 dana/ te produžio u kuću jedne djevojke spremne brinuti se o njemu.Ovo je priča o malom Chemyju kojeg sam ja zavolila u tom kratkom roku. Želljela bi da ga nekad opet vidim kao i moja drugarica jer on je bio pravi mali vragolan u kući,a strašljivko na polju.I potpuno se slažem sa drugaricom što ga je prodala jer nije imala uslova za držanje te napominjem da je ovo samo izraz te kratke ljubavi prema tom slatkom psu...
Ovo je on na slici ....

Lord Tweedmouth je 1865. pario žutog labrador retrivera kovrčave dlake s danas izumrlim tweed water španijelom. U razdoblju od 1865. do 1890. lord Tweedmouth je pažljivo dalje uzgajao tu liniju. Križao je još jednog tweed water španijela, dva crna retrivera, jednog irskog setera i jednog bloodhounda boje pijeska. Prvo uvođenje ove pasmine u knjigu uzgoja Kennel Club of England provedeno je 1903. uz naziv "Flat-coated Retriever".

Britanski Kennel Club 1913. priznaje zlatnog retrivera kao zasebnu pasminu i time postaje udruženje koje vodi knjigu uzgoja te pasmine. Nakon toga, pasmina u Engleskoj i SAD-u brzo postaje vrlo popularna. Početkom 1980-ih pasmina dolazi pojačano na kontinent, da bi 1990-ih doživjela pravi boom (uz sve negativne usputne pojave). Danas se zlatni retriver ubraja u najomiljenije pasmine, a prema statistici uzgoja koju vode nadležni uzgojni savezi, i u najbrojniju rasu u anglosaksonskog i njemačkog govornog područja. Uz to, široko je rasprostranjen u zemljama Beneluksa i Skandinavije. No, mogu se sresti i u Francuskoj, a u zadnje vrijeme u ograničenom broju i u zemljama južne i istočne Europe.

U zadnje vrijeme se opaža, slično kao kod labrador retrivera, podjela pasmine na dva tipa: "show type", najčešće teže građe i punije dlake, nasuprot lakšem i atletskije građenom "radnom" ili "field trial" tipu. S ovim zadnjim, na kontinentu (još?) rijetkim tipom, u Velikoj Britaniji se organiziraju velika takmičenja u donošenju predmeta ( aportiranje), tako zvano field-trials.

Veće razlike u vanjskom izgledu pasa pokazuju se i između američkog i europskog tipa, iako su standardi AKCa (American Kennel Club) i britanskog KCa (Kennel Club) dijelom doslovno podudarni.

Zlatni retriver spada u grupu srednje velikih pasa (do 61 cm, 34 kg). Tijelo je harmonično građeno pri čemu je dužina tijela od prsiju do korijena repa u odnosu prema visini u plećima oko 10:8. Muskulatura mu je snažna i ima dobro razvijene kosti što se odražava u snažnim pokretima. Rebra i prsni koš su duboki i ispupčeni, a trbuh vidno uvučen. Leđa su mu ravna i u području bokova kratka.

Kuja stara 1,5 godinu                                                         

Zlatni retriver prvobitno je uzgojen za lov. Koristilo ga se za donošenje ubijenih ptica (i iz vode) (engleski: to retrieve = vratiti, donijeti natrag).

Ova pasmina danas je poznata prije svega po svom uravnoteženom karakteru, dobrom podnošenju stranih ljudi kao i naročito djece. Sve retrivere odlikuje urođeno svojstvo izražene fiksiranosti na ljude tako da se uz pravilan trening može odgojiti do tako dobre poslušnosti koju mnoge druge pasmine gotovo da ne mogu doseći. Njegova takozvana "želja da ugodi" može kod promatrača izazvati utisak da vlasniku čita želje iz očiju.

Lakoća kojom ga se može voditi povezana s velikom inteligencijom i sposobnošću prilagođavanja doveli su do toga, da je zlatni retriver, uz svoju prvobitnu namjenu za lov, danas natprosječno često postao vodič slijepih i invalidnih osoba, tragač za drogom i eksplozivima kao i - ipak najviše, obiteljski pas. U slučaju kada je obiteljski pas, vrlo je važno da životinja dobije neku obavezu, zadatak koji će ga, u idealnom slučaju, zaposliti i tjelesno i intelektualno. Primjereni su sportovi za pse koji su povezani s radom nosa i aportiranjem.

Ako se zadovolji njegova potreba za aktivnošću, zlatni retriver će biti neproblematični kućni pas. Potpuno je neprimjeren za trajno držanje u tijesnom prostoru. Potreban mu je neposredni kontakt s ljudima, i nije primjeren kao pas čuvar i slično. Gotovo da nije moguće naći pasminu (čak niti patuljastim pasminama) koja bi za ove zadatke bila manje primjerena od zlatnog retrivera. Jako odgovaraju kao kućni psi jer su povjerljivi, privrženi i vole djecu.

v

Irski seter (ir. Madra rua - Crveni pas) je rasa psa nastala križanjem španijela, pointera i engleskih setera. Iako su u početku uzgajani kao lovački, sve više postaju porodični i izložbeni psi. Već su se u 19. vijeku, kada su se pojavili u Irskoj, pokazali odličnima za izložbe i s vremenom su sve više uzgajani zbog svoje predivne pojave i prelijepe dlake, a ne zbog lova. U FCI je priznat pod rednim brojem #120.
Odrastao pas je visine od 53 do 62cm, težine od 18 do 25kg. Njihova glava je dugačka, vitka i suha, toplih plemenitih očiju i izraženog stopa. Uši su duge, padajuće, vrat dug i mišićav. Cijelo tijelo je mišićavo, skladno. Kretanje je vrlo ponosno, slobodno, a glava je nošena visoko. Dlaka je mahagoni – crvena, zlatnog odsjaja, bez najmanjeg traga crne, a dozvoljene su, iako ne i poželjne, male bjeline na prsima ili po prstima. Na glavi i prednjim stranama nogu te leđima, dlaka je kratka, a na zadnjim stranama nogu, prsima, trbuhu i repu, duga je. To su vrlo temperamentni, aktivni, uporni i zaigrani psi. U lovu su energični, ustrajni i odlični za rad u vodi. U 19. vijeku bi se u lovu na ptice ukočili kada bi ih osjetili i pokazivali u smjeru u kojem je ptica (markiranje) dok lovac na plijen ne bi bacio mrežu. Danas u lovu seter u galopu trči tražeći divljač traži cik-cak, a kad ju pronađe, markira i po potrebi oprezno diže.
Dakle ovaj pas je savršen za više stvari.Lov mu je u krvi,veoma je druželjubiv i savršen za porodice,a veliki je ljepotan .

Pogrešna su mišljenja da je lavež prijetnja ili čak znak kojim se najavljuje napad. Pseće lajanje bi, na neki način, mogli usporediti s znakom upozorenja ili alarmom.U davnini, kad je pas još uvijek živio u čoporu, lajanjem su pripadnici čopora upozoravali ostale da se približava neka opasnost ili da se događa nešto neuobičajeno. Taj znak bio je dovoljan da se čopor okupi, izvidi moguću opasnost i pripremi obranu od nje. Prisjetimo se da pas prilikom lova nikad ne laje, dapače,on je sposoban pritajiti se i tiho šuljajući se napasti plijen, što dokazuje da oni, koji lajanje uspoređuju s napadom, nisu u pravu.

• Kao dokaz o istinitosti takve tvrdnje, može nam poslužiti i detalj kojeg smo svi svjesni, a to je da većina pasa ne laju kad im se približava neka, njima poznata i draga osoba, a ukoliko pojedini primjerci i laju, onda je lajanje drukčijeg tona, odnosno lavež kojim se iskazuje veselje.

• Važno je napomenuti da psi lajanjem komuniciraju s okolinom. Svaki vlasnik psa može, već po tonu kojim njegov pas laje, odrediti nekoliko vrsta raspoloženja svog psa. Postoji poseban ton kojim pas laje kad se približava opasnost, kad laje zbog veselja ili kad je tužan. Pažljivim slušanjem psećeg lajanja može se otkriti daleko više podataka nego što bi netko mogao pomisliti.

Psi

Kućne su pse vjerojatno prvi uzgojili Rimljani, a tijekom srednjeg vijeka kao statusni simbol držali su ih bogataši i plemstvo. Neki domaći psi važni su radnici na seoskim gospodarstvima jer štite i okupljaju druge domaće životinje . Većina je takvih pasa svijetlih boja ili s velikim bijelim mrljama na krznu.Tako ih se lakše uočava za vrijeme lošeg vremena ili u mraku. Pas je vjerojatno najpokretljiviji i najekstremniji od svih sisavaca - rezultat vlastite genetske prilagodljivosti. Ni kod jedne druge vrste ne nalazimo takvu golemu raznolikost u veličini, obliku, boji, dužini dlake i građi. Unutrašnja građa psa, srce, pluća i mišići građeni su za izdržljivost; njegov probavni sustav može se uhvatiti u koštac sa životinjskim ili biljnim izvorom hranjivih sastojaka; a otpadne tvari koriste za komunikaciju sa drugim psima.

Pas ima sposobnost učenja tijekom cijelog života, a njegova su osjetila izvanredna. Naročito njegov osjet mirisa, za lov i sporazumjevanje s drugim psima, koji je složenije građe od našeg i nama neshvatljiv. Sa strane položene oči omogućavaju pouzdan periferni vid te otkrivanje i najmanjeg pokreta u daljini. Njegov sluh prilagođen je za otkrivanje visokih tonova malih glodavaca ili sličnog plijena. Ipak, najupečatljiviji osjet psa jest njegova sposobnost njuha. Prosječan pas u svom nosu ima stotine milijuna mirisnih receptora.Pas može nanjušiti biokemijske spojeve - poput maslačne kiseline, koja je sastavni dio ljudskog znoja - u milijuntoj koncentraciji od one nama potrebne da bismo ih osjetili. Građen je za izdržljivost. Bez vode može preživjeti četiri puta duže od ljudi, prije nego što zadobije nepopravljiva oštećenja bubrega. Može danima živjeti bez hrane, a da mu pritom ne padne razina šećera u krvi potrebna za normalno funkcioniranje. Građa pseće vilice ostatak je vilice izvornog lovca - specijalizirana za hvatanje, ubijanje i hranjenje plijenom.

Moderni psi prilagodili su se kućnom životu, ali su zadržali svoj instinkt za pronalazak hrane. Očekivano trajanje života razlikuje se od pasmine do pasmine. Veličina također utječe na dužinu života: velike pasmine općenito žive kraće od manjih pasa. Pas izražava svoje emocije, misli i zahtjeve opsežnim govorom tijela, no isto tako vrlo dobro prepoznaje emocije čovjeka. Njegova ga je prilagodljivost na koncu i dovela do čovjeka. Pas je zasigurno najbliskija životinja čovjeku i njegov životni okoliš postao je onaj njegovog vlasnika. U odnosu prema čovjeku krase ga bezuvjetna ljubav i odanost što jednom rječju možemo nazvati prijateljstvo koje ćemo između ljudi rijetko susresti.